Dok me “voliš”
Voliš me, kažeš
iako često griješim
ni sama ne znam u čemu,
niti mi to želiš reći.
Jednostavno zanijemiš.
Oči ti u prazninu zure…
Ne vidiš me,
nisam više tu.
Ne želiš da ima me,
činiš da nestajem.
Gdje sam pogriješila?
Možda sam se krivo izrazila?
Krivo te pogledala?
Premalo ljubavi dala?
Šutnja traje…
Sat, dva, dvadesetčet`ri, četrdesetosam
zbog grijeha nepoznata…
Minute kažnjavanja teku sporo,
dani se rastežu kao žvaka.
U tišini tvog nepričanja
panika me hvata…
Iz poniženja,
iz otuđenja,
rađa se bijes.
A onda iznenada,
opet
voliš me,
grliš me,
ljubiš me,
smiješiš mi se,
sve sam ti…
Tvoj razgovor o sebi
upućen meni
nas ponovo spaja.
Zaželim ti reći nešto bitno,
al` vidim
dok na rubu usana riječ mi se rađa,
misli ti već putuju,
odlaze…
Potegneš me za ruku, k sebi
poljupcem prigušiš sve što zaželjeh reći.
Ostajem zatečena,
nedorečena,
ugušena riječ mi u grlu stoji.
Sve više ličim sjeni.
Postajem prozirna,
bezbojna…
Ne znam gdje počinjem,
a gdje završavam,
konture mi se gube.
Ne sijećam se više ni muzike
koja mi je strujala kroz vene
kao krvotok…
Ne sijećam se više
ni kako se pleše,
ni kako se piše,
ni kako se živi.
Ne sijećam se više
ni radosti,
ni sreće,
dok me tako voliš.
Ja samo dišem,
al` me nema više.
(objavljeno u zbirci pjesama "Песмом до Неба",
Центар за креативни и уметнички лични развој - Београд pod vodstvom Jelene Stefanović)
Kommentar hinzufügen
Kommentare