U trenucima velike tuge i beznađa počeli smo se dopisivati... Zbližili se, kao što se čovjek rijetko zbliži i s ljudima, koje jako dobro poznaje, a netoli s onima, koje nikad u životu vidio nije, niti će ih ikad sresti... Sve što poznajem, je jedna jedina njegova slika... Visok je, punašan, sa gustom crvenom kosom, koja mu u uvojcima pada na ramena... Ne sviđa mi se njegov podvoljak, kao što ne volim ni svoj... Crvena mu se brada rasula po obrazima i vratu kao neka rijetka šuma... Prćasti nosić nosi naočale, iza kojih se kriju omanje oči, uokvirene nekakvim čudnim podsmijehom... Ali njegove riječi su neobično lijepe... Pune života i boja... On piše sve, što mu prolazi kroz glavu, tako da s iznenađenjem otkrivam cijelo bogatstvo i šarenilo misli, koje on toliko vješto slaže da mi i u najvećoj tuzi i trenucima strašnih događanja izmami pokoji osmjeh... Na tren me čak obuzme jedan sitni tračak nečega, što bar malo liči na radost...
Iz nekog (meni ne sasvim dokučivog) razloga pišem mu jedne besane noći o "Bubisu"... To je plišani pas sa dvije ruke i dvije noge, na kojima uspravno stoji... Nikad mi nije ličio na psa, pa sam ga već u djetinjstvu proglasila "medom", iako to nije nimalo logično, jer ni kao medo zasigurno ne bi hodao isključivo na dvije noge... Bubisa mi je poklonio moj pokojni "striko" Heinz, kako sam zvala muža svoje isto već pokojne tete Gorde... Netom što mi ga je darovao, t.j. točno mjesec dana nakon mog četvrtog rođendana, moj voljeni striko je umro, a plišani "medo" ostao je vječni most između ovog dodirljivog svijeta i onog prozirnog, kamo su otišli striko i njegova ljubav... Medo je postao most iz djetinjstva ka odrastanju, koje (bar u mom slučaju) traje sav život...
Pišem mu u šali da je Bubis jedino muško biće, koje me zasigurno nikad iznevjeriti neće... Još on ne zna da ja volim pisati priče za djecu i da me potiču medo i njegove avanture, pa pretpostavljam da će mu ovo zvučati nadasve čudno... Ali nasuprot mom očekivanju, i on meni piše o svojoj prijateljici, plišanoj ovci "Mango", koja se kao i on sam jako nezdravo hrani, ali se (što je baš nekako nepravedno) nikad ne deblja... Šalje mi sliku... S nje me gledaju nedužno krupne, klikeraste oči iz jedne okrugle, ušate glave od pliša... Razumno gleda, iako mozga zasigurno nema... Baš kao što je to i u ljudi čest slučaj... Sjedeći na njegovom krevetu gleda televiziju... U ustima joj je komad čipsa, kojeg pohlepno jede, o čemu svjedoči već poluprazna kesa...
On upravo preseljava, pa mi kaže da je mala Mango sjedila pored njega na sjedalu suvozača, dok je prevozio stvari u novi stan, u koji još uselio nije. Pustio ju je već da sjedi na sve i do jednom prozoru da bi mogla razgledati okoliš i upoznati nove prostorije. Rekla mu je da joj se sviđa... "Samo", ipak mu nekako tužno i zamišljeno ona veli, "jedne stvari nema... Ne čuju se ježevi..."
I tako se niže jedna za drugom suluda priča, ali su ipak sve na svoj način meni neobično lijepe. Vani već polako sviće i čuju se prve ptice. On mi priča, kako ispod prozora ovog stana, iz kojeg uskoro seli, i noćas opet šuškaju ježevi... I kako se ceste njegovog grada, umivene noćašnjim pljuskom, pod prvim zrakama jutarnjeg sunca cakle. Cijelu noć smo slušali grmljavinu, stotinama kilometara udaljeni jedno od drugoga... Noć je mirisala na tešku, melanholičnu kišu... I on me još jednu noć spasi od olovnih misli, tako da me sa svitanjem dana ipak napokon posjeti san... Pa unatoč svemu zaspem misleći na ježeve, koji umivaju svoje ručice u svježe okupanoj travi i šuškaju u lišću, što opada sa još pospanih grana.
I tako priča za pričom, noć za noći, prolaze mjeseci strepnje... Sada, nakon svega, taj mi se moj "prijatelj" čini sasvim nestvarnim. Pratio me je kroz gotovo neizdrživu tugu, a kad je se ugasilo svjetlo poslijednjeg dana, koji me dijeli od prošlog života, nestalo ga je. Zanijemio je... Nikad mu nisam čula glasa, ali će njegove riječi bez zvuka ostati u meni... Više ne čekam nenapisane misli... Samo još lišće ponekad šušne pred zoru, pa Bubis i ja sanjamo malu Mango s klikerastim očima, kako se, osluškujući šapat sada već uvelog lišća, radosno smije...
Kommentar hinzufügen
Kommentare