Puštao sam da me vodi svojim djetinjim putevima, da razgovaramo djetinjim jezikom, da
mislimo na djetinji nacin, srecan kad mi je to uspijevalo potpuno, jer sam osjecao da sam tako
obogacen. Pravili smo svirale od trave sabljarke i uzivali u oštrom piskavom zvuku koji je
nastajao kad je zeleno sjecivo sjeklo vazduh iz usta. Pazljivo smo djeljali zovino drvo,
izbacujuci vlaznu srciku, da dobijemo šupljinu punu skrivenih glasova. Nizali smo u vijenac
plave i zute barske cvjetove da ih odnese majci, poslije sam ga nagovorio da kiti topoline
grane, da ne bih mislio ništa ruzno.
- Hoce li na granama niknuti cvijece? - pitao me.
- Mozda i hoce - rekao sam, pomalo i sam vjerujuci u to cvjetno ozivljavanje sivog drveta.
- Gdje je sunce - pitao me jednom.
- Iza oblaka.
- Je li uvijek tamo? I kad je oblacno?
- Uvijek.
- Mozemo li ga vidjeti kad se popnemo na vrh topole?
- Ne mozemo.
- A na munaru?
- Ne mozemo. Iznad munare je oblak.
- A kad bi se probila rupa u oblaku?
Zaista, zašto ljudi ne probiju rupu u oblaku, zbog djecaka koji vole sunce?
Kad je padala kiša, sjedio sam s njim u jednoj od soba prostrane kuce, vodio me i na tavan, i
jedna greda me zaista udarila u glavu, pricao mi je svoje lijepe price o velikom - velikom
camcu, kao ova kuca, koji plovi po rijeci-ravnici, o ljubimcu golubu koji u sparnim nocima
leprša iznad njegove postelje dok ona spava, o baki koja ne vidi ali zna sve price na svijetu.
- I o zlatnoj ptici?
- I o zlatnoj ptici.
- Šta je to zlatna ptica?
- Zar ne znaš? - cudio se moj mali ucitelj.
- To je ptica od zlata. Nju je teško naci.
Doista se pitam, zašto je tako teško probiti rupu u oblaku, pa da zasja sunce među usamljenim ljudskim srcima...
Kommentar hinzufügen
Kommentare